Društvo

Tekst: Sanja Čavor
Foto: privatna arhiva 

Radionicu za pravljenje tradicionalnih oglavlja, frizura i izradu nakita, koji predstavljaju izuzetno vrijedan dio nematerijalne kulturne baštine, u velikoj sali Doma kulture u Škaljarima nedavno je pohađalo 40 djevojčica.  
Predavačica je bila diplomirana dramska i audio-vizuelna umjetnica za scensku narodnu igru Tamara Ljesar, članica ansambla Instituta za umetničku igru u Beogradu, Udruženja izvođača tradicionalnih i narodnih igara i pesama “Đurđe” i nekadašnja članica folklornog ansambla Kulturno-umjetničkog društva  (KUD) “Nikola Đurković” Kotor.
“Djevojčice su sve budno pratile i bile oduševljene, ne samo zato što uče nešto novo, već i što neke od njih imaju priliku da nose posebne frizure na glavi koje odišu elegancijom i tradicijom. Dan nakon održane radionice vidjela sam jednu od njih u naselju koja još uvijek nije rasplela frizuru koju sam joj napravila. Vjerovatno im je bilo zanimljivo da vide nešto novo, naročito, jer doputujem sa punim koferom opreme koja je njima strana, pa im od starta držim pažnju. Sa druge strane, djeca me motivišu, iskrena su, a njihova znatiželja, svaki uzdah, osmijeh i širom otvorene oči govore da sam zaista na dobrom putu”, priča Ljesar za novo izdanje emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora. 
Kako navodi, zahvaljujući profesoru Predragu Šušiću, osnivaču i umjetničkom rukovodiocu KUD-a, učvrstila je ljubav prema tradiciji i njenom očuvanju.
“Prije skoro 11 godina me poslao na prvi Etno kamp koji se održavao u Kolašinu. To je jedina istraživačka stanica u Crnoj Gori gdje su me zarazili ovom divnom profesijom i uputili me na terensko-istraživački rad nematerijalne kulturne baštine. Tako sam, nešto kasnije, odabrala da se školujem u Beogradu na Institutu za umetničku igru, na smjeru za Scensku narodnu igru. Nedavno sam upravo na tom fakultetu održala predstavu Virdžina u korežiji sa kolegom Bobanom Kostićem koja je ujedno i naš projekat vezan za master rad. Jedina sam visokoškolovana osoba za scensku narodnu igru i muziku u cijeloj našoj državi, a to  nažalost, malo ko prepoznaje”, ocjenjuje Ljesar.
Veliki podsticaj za pravljenje frizura, kaže, bio je festival Etno frizure svijeta u Vinkovcima.
“Zahvalna sam mojim Đurkovićima koji su me tamo poslali da učestvujem tri godine zaredom. Naučila sam kako se radi rekonstrukcija frizura na osnovu fotografija i literature, a trudim se da to prenosim na mlađe genracije, ali i kolege iz struke. Uz frizure nezaobilazna su i oglavlja, potom nakit i nošnja kako bi cijelokupan doživljaj bio potpun. Naravno, cilj festivala nije samo da učesnici nauče, već i da prenesu to usvojeno znanje. Prikazavši nošnju, frizure, oglavlja i nakit iz Boke Kotorske i Crne Gore postala sam zapravo svojevrsna promoterka naše nematerijalne kulturne baštine”, s ponosom naglašava naša sagovornica.  
Oglavlja, napominje, predstavljaju istaknuti element narodne nošnje i neodvojiv su segment frizura.
“Ljudi često pomisle da je to isto. Međutim, oglavlja su sve što možemo dodati na glavi, a ne upliće se u kosu. Ona su prosto ukras koji je svaka žena nosila, kao što mi danas nosimo šešire, rajfove. Nekada se po oglavlju tačno moglo prepoznati odakle je žena, koji je njen socijalni status i bogatstvo kuće iz koje dolazi. To su različite marame, igle, trvelji, konđe i mnogi ukrasi za koje se danas rijetko čuje, pa se ti nazivi i predmeti polako zaboravljaju”, konstatuje Ljesar.
Neka oglavlja, dodaje, izgledaju toliko raskošno da, kada ih je prvi put vidjela na fotografijama, zastao joj je dah.
“U Boki su, recimo, djevojke znale da nose i po 50 filigranskih igli. Zamislite koliko im je bilo teško da to nose, koliko je vremena bilo potrebno da se te igle uopšte naprave i koliko je sve to bilo izuzetno skupo. Što se tiče socijalnog statusa, na primjer, žene u Crnoj Gori su kao djevojke nosile kapu, koja nam je svima i danas poznata. Kada se udaju, onda nose fel ili felj, kako se zvao u zavisnosti od kraja gdje se nosio, a koji je zapravo crni veo i kačio se na kosu od potiljka ka tjemenu za pletenice, ali svakako ne kako ga mi danas stavljamo. Sa djevojčicama sam na nekoliko primjera prikazala te prelaze iz jednog u drugi, pa i u treći socijalni status, što je njima bilo jako interesantno, pa i praćeno smijehom kada bih prikazala na nekoj djevojčici da ima oglavlje udate žene”, navodi Ljesar.
Ključni momenti u životu žena su bili trenuci kada djevojčica postaje žena, zatim, priprema za udaju, sam čin udaje, trenutak kada postaje majka, a zatim i onaj tužniji dio, kada joj neko blizak premine ili postane udovica.
“Djevojčice su uvijek imale praktične frizure koje su se lako pravile i sklanjale im kosu sa lica, dok nakit gotovo nikada nijesu nosile. Djevojke koje su se spremale za udaju su se kitile sa mnogo nakita kako bi se prikazalo kakvog je materijalnog statusa njena porodica. Recimo, Slavonija je bilo veoma plodno i bogato područje. Interesantno je da u vrijeme kada su se plate dobijale u dukatima, na svakih zarađenih 10 dukata mjesečno, jedan dukat je nosila djevojka iz kuće. To je u prošlosti čak bilo i zakonom uređeno. Zamislite djevojke koje su na grudima tada nosile i po 40 dukata, što znači da je mjesečni prihod porodice bio 400 zlatnih dukata”, pojašnjava Ljesar.  
Udate žene su vremenom počele da pokrivaju glavu. Postojalo je mnogo različitih vrsta marama i varijanti vezivanja kose.
“Zavisi od kraja do kraja i do njihove primjene, da li su radne ili svečane. Žene u žalosti su nekada šišale kosu ili je potpuno pokrivale i ono očekivano, nosile crnu maramu bez dodataka koja je bila od raznih materijala i takođe se vezivala na različite načine”, kaže ona.
Vijenac od tropramenih pletenica viđamo i danas.
“Vijenac pletenica se nije svuda nosio, iako je većini najpoznatiji. Nažalost, neadekvatna scenska primjena frizure nam daje takvu viziju, a mi imamo mnogo kreativnije i ljepše načine uplitanja kose. U Boki su se nosile izuzetne frizure. Kosa je bila začešljana u razdeljak ili je imala talase naprijed, dok su se nazad uplitale dvije tropramene pletenice sa fjokom (mašnom) roze, crvene ili tamno plave boje. Zatim su se uvijale u veliku punđu na potiljku, u ovalnom ili okruglom obliku. Jednostavniji primjer jedne jako lijepe frizure i oglavlja je da se čitava kosa podijeli razdeljkom po sredini. Ispletu se dvije tropramene pletenice koje se ukrste na potiljku i krajevima zakače na tjeme. Na glavu se stavi crnogorska ženska kapa i to je frizura i oglavlje djevojke Crne Gore u svitnoj nošnji”, objašnjava Ljesar.
Kosa je, dodaje, bila simbol zdravlja, jedan od faktora izbora nevjeste.
“Kod nas se njegovala različitim biljem, poput, ruzmarina i lovora, prala se pepelom i kada se plela, na nju se nanosila neka vrsta masti. U zavisnosti od mogućnosti, to bi bilo maslinovo ulje ili čak svinjska mast pomiješana sa vodom. Vjerovali ili ne, to su fantastični načini njegovanja kose i ta mast je znala da drži kosu bolje nego bilo koji lak ili gel koji danas koristimo i čuvala je od spoljnih uticaja. Jednom sam imala priliku da izrađujem frizuru i koristim svinjsku mast i vodu. Vjerujte mi da kosa nije imala neprijatan miris, a ruke mi nikada nisu bile mekše i njegovanije”, kaže Ljesar.
Svako naselje, selo, kraj, imali su svoja pravila u odijevanju, frizuri, oglavlju i nakitu.
“Migracijama stanovništva, dolaskom nevjesti iz drugih krajeva i sličnim uticajima, sve se to mijenjalo. Na bokeškoj nošnji, recimo, vidimo najveći uticaj Venecije, a u nekim segmentima i Crne Gore. Na mnogim fotografijama koje čuvam, u svakom vremenskom razdoblju ima po neki izuzetak po pitanju frizure i oglavlja. To je potpuno prirodno. Prosto, žena sa pravom i žena sa kovrdžavom kosom ne mogu napraviti istu frizuru. Otac ili muž pomorac ako donese novu maramu, ne može da se ne pokaže i ne prošeta markatom (pijacom) na pazarni dan. To znači da ne možemo da kažemo za jednu frizuru ili oglavlje da je potpuno tačno ili ne da se upravo tako nosila. Postoje opšte norme ili granice, a mala odstupanja nijesu na odmet, već jedno bogatstvo naroda”, ističe ona.
Najbliža srcu joj je Boka, pa tako i divna kotolača, odnosno punđa i filigranske igle.
“Najizazovnije su mi frizure koje se rade sa višepramenim pletenicama. Nekada su žene bile toliko kreativne da su pravile čak i do 81 pramen u jednoj pletenici. Trebalo mi je vremena dok tako nešto savladam, mnogo truda, vremena i rada, ali i bola u prstima i zglobovima. Posebna draž je u tome što takve frizure nikada ne mogu biti iste, jer je mnogo faktora u igri, kvalitet kose, vremenski uslovi, koncentracija, preciznost i još mnogo toga. Svakako, ne odustajem pri izradi takvih frizura, jer to je nešto što mi budi posebnu motivaciju i predstavlja veliki izazov”, poručuje Ljesar.
Mlađe generacije se, kaže, polako vraćaju korijenima.
“Vjerujem da će biti još više onih koji će ići našim stopama, a ja ću se truditi da pomognem koliko mogu. Najbolji pokazatelj je to što na međunarodnim konferencijama, festivalima i kampovima ima sve više zainteresovanih mladih ljudi koji zaista kvalitetno rade. Jedini način da unapređujemo naše znanje iz ove, ali i drugih oblasti, je da sarađujemo i dopunjujemo se”, smatra Ljesar.  
Kao i u svakom poslu, najveći izazovi su posvećenost i finansije.
“Nažalost, primjećujem da mladi u mnogim aspektima nekada lako odustaju, jer nemaju finansijsku podršku. Moraju znati da se isključivo od ljubavi prema poslu sve manje opstaje, a manjka i razumijevanja i podrške na nivou države prema ljudima koji se kvalitetno bave ovim poslom. Kredibilitet se prepušta ustanovama i pojedincima koji ne prikazuju našu tradiciju kakva uistinu jeste, što je posljedica nedostatka znanja. Nije to samo lokalni ili državni problem, cijeli region se jednako odnosi prema kulturi i tradiciji, ali mislim da je taj negativan trend najizraženiji kod nas. Nadam se da će se to promijeniti u skorije vrijeme i da će naša tradicija zasijati u punom ruhu. Voljela bih, između ostalog, da u Kotoru naučim i izradu dobrotske čipke”, rekla je Ljesar. 
Govorila nam je i o tome kako se tradicionalni elementi mogu integrisati u savremene stilove i trendove.
“Tradicija nalazi svoje puteve. Danas postoji više radionica koja koristi tradicionalne tehnike izrade i komade odjeće u svrhu savremenog. Naravno, za sve postoji mjera. Sve više se elementi svitne nošnje koriste za svečane, ali i svakodnevne prilike, najviše ćemer, kapa i košulja i to može da izgleda zaista predivno. Ranije sam pomenula dobrotsku čipku, a naša sugrađanka Slađana Vučetić od nje pravi prava mala remek djela koja se mogu nositi u svakoj prilici. Osim nje, nekoliko zlatara u Starom gradu još uvijek pravi filigranska kotorska puca (dugmad). Lijepo bi bilo kada bismo neki komad odjeće upotpunili na taj način i iskoristili ga kao unikatan aksesoar”, zaključila je Ljesar.

Cijeli razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.